Dubrovačka Biskupija

VIDEO/Kateheza o Božjem milosrđu i nova fotogalerija s Biskupijskog hodočašća u Godini milosrđa

VIDEO/Kateheza o Božjem milosrđu i nova fotogalerija s Biskupijskog hodočašća u Godini milosrđa

 

Biskupijsko hodočašće u Jubilarnoj godini Božanskog milosrđa održano je u subotu, 2. travnja, a hodočasnički put išao je od Gorice sv. Vlaha, preko Svetišta Gospe od Milosrđa do zborne crkve sv. Vlaha i Vrata milosrđa dubrovačke katedrale.

Na trećoj postaji djela milosrđa, ispred crkve sv. Vlaha u Gradu, prigodnu katehezu o Božjem milosrđu održao je župnik župe sv. Petra na Boninovu don Ante Burić.

Donosimo tekst cijele kateheze.

U fotogaleriji možete vidjeti još novih fotografija s hodočašća na kojem su sudjelovali vjernici iz cijele biskupije te se moglo doživjeti biskupijsko zajedništvo. Video materijal s hodočašća je također u prilogu.

 

Kateheza o Božjem milosrđu

 

Na trećoj postaji, današnjeg hodočasničkog hoda naše mjesne Crkve, ovdje pred crkvom našeg Parca, zaustavit ćemo se u promišljanju o Bogu, koji nam se u sv. Pismu objavljuje kao milosrdni Otac.

 

Božje milosrđe u Starom zavjetu

 

Već na prvim stranicama Biblije, u opisu stvaranja svijeta i čovjeka, nalazimo napisano da je sve što Bog stvara bilo dobro (Post 1, 10.18.25.31). Iako ovdje još uvijek ne nailazimo na termin milosrđe, lako uočavamo da Bog želi život, da Bog štiti život, pa i poslije grijeha, Bog čovjeku daje novu šansu (Post 3,15; 9,1).

 

S Abrahamom Bog sklapa novi savez. I premda se još uvijek milosrđe izrijekom ne spominje, Bog daje Abrahamu blagoslov, ne samo za njega i njegovo potomstvo već za sve narode: „Tobom će se blagoslivljati svi narodi zemlje“ (usp. Post 12,3; 18,8; 22,18). Možemo zaključiti da: iako nam Biblija, na svojim prvim stranicama, ne donosi izričito riječ milosrđe, stvarnost milosrđa je i te kako prisutna. Bog ne želi smrt, već život. Bog ne ostavlja svoje stvorenje, već mu uvijek pruža novu šansu, novu mogućnost.

 

Nova etapa u povijesti spasenja događa se s Mojsijem. Bog se Mojsiju, kao što znamo, objavljuje u gorućem grmu (Izl 3,4). Objavljuje mu se kao Bog koji je čuo vapaj svog naroda i vidio njegovu nevolju. Bog čuje, Bog vidi, njegovo srce je s ljudima. Bog se Mojsiju predstavlja kao Jahve, kao onaj koji je, ja jesam i biti ću s vama. Ja sam vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Svojim imenom Bog pokazuje ganuće, sućut i spremnost na pomoć. Bog je Bog sa svojim narodom. Bog je Bog koji hodi sa svojim narodom i prati ga na njegovom hodu kroz povijest. „Bit ću milostiv kome hoću biti milostiv; smilovat ću se kome hoću da se smilujem“ (Izl 33,19).

 

Kod proroka Hošee nalazimo vrhunac objave Božjeg milosrđa u Starom zavjetu. Hošea je živio i djelovao u teškom povijesnom razdoblju. Tako da i sva dramatičnost njegove poruke odgovara vremenu u kojem živi. Narod je skroz zastranio i kompletno se okrenuo od Boga. Stoga je Bog odlučio prekinuti svaku vezu sa svojim narodom i ne pokazivati mu više smilovanje i milosrđe. „Nadjeni mu ime Ne-narod–moj, jer više niste narod moj i ja vam nisam više Onaj koji jest“ (Hoš 1,9). Ove riječi ostavljaju dojam da Bog razvrgava savez što ga je sklopio sa Abrahamom, Izakom i Jakovom. Savez što ga je na Sinaju sklopio sa Izabranim narodom. Međutim u samom Bogu, kako nam to opisuje prorok Hošea događa se obrat: „Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba, neću više gnjevu dati maha, jer ja sam Bog, a ne čovjek: Svetac posred tebe neću više gnjevan dolaziti“ (usp. Hoš 11,8-9). Mogli bi slikovito kazati da je u Bogu „eksplodiralo“ njegovo milosrđe i prevladalo nad pravednom kaznom koju je narod svojim opačinama zaslužio. Tako već u Starom zavjetu vidimo kako se Božja bit očituje u njegovom milosrđu.

 

Božje milosrđe u Novom zavjetu

 

Na puno mjesta, u Novom zavjetu, nalazimo govor o Božjem milosrđu. Ovdje ćemo se kratko zaustaviti na tri klasične prispodobe o Božjem milosrđu, koje donosi evanđelist Luka, a svima su nam vjerujem dobro poznate.

 

Božje milosrđe, kako nam ga objavljuje Isus u Novom zavjetu, u prvom redu je ljubav koja traži. Tako u prispodobama: o zalutaloj ovci (Lk 15,1-7), izgubljenoj drahmi (Lk 15,8-10) i rasipnom ocu (Lk 15,11-31), vidimo kako gubljenje ima za posljedicu traženje. Pastir ostavlja 99 ovaca i ide u potragu za onom jednom izgubljenom. Žena „prevrće“ cijelu kuću u potrazi za izgubljenom drahmom. Dok otac strpljivo čeka, svakog dana pogledom tražeći sina, ne bi li vidio kako se vraća.

 

Milosrđe je ljubav koja ide u potragu, milosrđe je ljubav u pokretu. Nije to ljubav koja sjedi i čeka. Milosrđe je ljubav koja nas pokreče, koja nas sili da napravimo iskorak. Milosrđe je ljubav koja nas čini nemirnima, ljubav zbog koje izlazimo iz sebe u potrazi za izgubljenim bratom, za izgubljenom sestrom. U isto to vrijeme milosrđe je put koji nas ne udaljuje od nas samih, već nas kao darovatelje ljubavi, vraća nama samima. „Došao si nas tražiti Gospodine kada te mi nismo tražili, došao si nas tražiti kako bi te mogli naći“, reći će sv. Augustin.

 

Milosrđe je ljubav koja nas čini radosnima. Kada pastir nađe izgubljenu ovcu, stavi je na ramena sav radostan (Lk 15,5). Ljubav koja traži, pronašla je ono što je bilo izgubljeno. Izlaženjem iz nas samih, kako bi svima oko nas širili milosrđe, dolazimo do srca brata koji se udaljio, te tada ljubav postaje milosrđe koje se slavi u radosti.

 

Milosrđe je ljubav koja se dijeli s drugima. I pastir i žena, a u konačnici i otac, nakon što iznova pronađu ono što su izgubili, tu svoju radost dijele s drugima. „Sazove prijatelje i susjede i rekne im: Radujte se sa mnom, nađoh ovcu svoju izgubljenu“ (Lk 15,6); ili „Pozove prijateljice i susjede pa će im: Radujte se sa mnom, nađoh drahmu što je bijah izgubila“ (Lk, 15,9); ili „Otac reče slugama: Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga. Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge. Tele ugojeno dovedite i zakoljite da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se“ (Lk 15, 22-24). Radost zbog milosrđa je nemoguće zadržati u sebi, treba ju podijeliti s drugima. Tako i otac, po povratku sina, priređuje slavlje. Slavlje je to Božje ljubavi koja se na sve razlijeva. Ljubavi koja se sa svima dijeli.

 

Milosrđe je ljubav koja bezuvjetno prihvaća. Otac čeka sina, i kad ga ugleda, ganu se, potrča, padne mu oko vrata i izljubi ga (usp. Lk 15, 20). Sin je čuvajući svinje pripremio cijeli govor za oca, međutim on biva izrečen samo do pola: „Oče sagriješih protiv neba i pred tobom, nisam više dostojan zvati se sinom tvojim“ (Lk 15, 21). Otac ne želi da mu sin kaže: „Primi me kao jednog od svojih slugu“ (Lk 15,19). Za oca, ma što da on napravi, uvijek je sin. Očevo milosrđe vraća mu dostojanstvo sina. Milosrđe je ljubav koja ne očekuje da ju shvatimo, možemo ju i krivo razumjeti, ali je uvijek ljubav koja bezuvjetno prihvaća i upravo zbog toga zna čekati. Moguće je da će s vremenom mlađi sin, shvatiti milosrdno srce svog oca (jer sada se vratio ne zbog toga što je shvatio da je pogriješio i uvrijedio oca, već zbog toga što je bio gladan). Moguće je i da će se stariji sin s vremenom ipak odlučiti uči na gozbu, shvaćajući da otac u svom milosrđu sve bezuvjetno prihvaća. Shvaćajući da otac ljubi i onda kad ga ne razumijemo, da ljubi i onda kad se njegova ljubav odbacuje. Otac grli obojicu svojih sinova. On, jer mu je stalo do spasenja njegovih sinova, izlazi iz sebe i obojici ide u susret. Ocu je stalo da sinovi shvate i prihvate njegovu ljubav.

 

Kroz ove tri prispodobe možemo vidjeti kako je milosrđe ljubav koja traži, koja se raduje, koja se dijeli. Milosrđe je ljubav koja se bezuvjetno daje.

 

Danski filozof Søren Kierkegaard u svom je Dnevniku zapisao: „Kršćanstvo je iskonski lijek Božjeg milosrđa za čovjeka, šteta je što smo ga sveli na jednostavni lijek za gripu“. Neka nam ova Jubilarna godina koju živimo, neka nam ovaj današnji hod naše mjesne Crkve, budu poticaj da demantiramo Kierkegaarda. Sestre i braćo, vršeći djela milosrđa u svom svakodnevnom životu, sebi i drugima nanovo otkrijmo milosrdno Božje lice.

 

 

Medij